Naslovna / Bonus za dušu / Kako da sebe iznutra sačuvamo
DO POSLEDNJEG DAHA
Rade Šerbedžija
Kako da sebe iznutra sačuvamo DO POSLEDNJEG DAHA Rade Šerbedžija

Kako da sebe iznutra sačuvamo
DO POSLEDNJEG DAHA
Rade Šerbedžija

do_poslednjeg_daha_rade_serbedzijaIma ljudi kojima se divimo. Možemo ih voleti ili ne, ali za njih se ne može reći da nisu u onome što rade veliki i izuzetni. I baš zbog načina na koji se nečime bave, tome posvećuju i to nešto žive, često nam je teško da ih razumemo.

Jednostavno, nisu nam slični. Ili mi to bar ne primećujemo. Zato je dobro kada možemo da im se približimo i upoznamo.
Jedan od takvih ljudi svakako je Rade Šerbedžija. Štošta se o njemu pisalo i govorilo, mnogi su na osnovu toga formirali svoja mišljenja o njemu.

Sada imamo priliku da ga upoznamo na pravi način, da „čujemo“ odnosno pročitamo njegove misli i sećanja. I to ne samo ona u vezi sa njegovim, već životima svih nas.

Šerbedžija je uz pomoć saradnika napisao knjigu „Do poslednjeg daha“, u kojoj se na razne načine osvrće na period od rođenja 1946. godine, pa i par godina unazad u sećanje na njegovu porodicu, do 2004. godine.
I kako to on, kao jedan od izuzetnih, posebnih, drugačijih, razmišlja? Uočljivo, bez osuđivanja ikoga ali sa puno bliskosti i simpatija za one koji su mu pomogli. I što se duže ova knjiga čita sve je jasnije da, ne želeći da bude deo ludila, njegov izbor jeste bio da se iznad njega udigne stvaranjem.

Knjiga „Do poslednjeg daha“ svakome od nas može poslužiti i kao priručnik kako da sebe iznutra sačuvamo kada smo okruženi konfliktima, ma koje vrste. Zatim, kako se snovi dosanjavaju ako ih živimo celim bićem i neprekidno. I kako se velikim postaje hodajući neprekidno svojim putem posutim i trnjem i blatom, dok se ne stigne do ruža, za koje mislimo da ih prate već od prvog koraka.

I upoznajemo Radeta iz potpuno neočekivanog ugla. Upoznajemo njegovu nežnu, emotivnu stranu, prema majci, sestri, obema suprugama, ćerkama. Otkrivamo da je vešt i na rečima da izrazi svoja najtananija osećanja i spreman da ih podeli sa nama.
Ali, upoznajemo delimično i onu drugu stranu brojnih zvučnih i uglednih imena druge polovine prošlog veka sa kojima se sretao, živeo i stvarao, a kojima smo se do sada samo divili. Saznajemo kakvi su bili „bez šminke“, zaista, kada siđu sa scene, udalje se od publike i javnosti. Posebno kada piše o Krleži.

Knjigu nije moguće čitati brzo. Autorka ovog teksta, na primer, neprekidno je u glavi čula baš Radetov glas koji isčitava napisane rečenice. Kao da recituje „ne daj se, Ines“, sa pauzama za razmišljanje i pronicanje u dubinu, pa i stvaranje vrlo živih slika, što napisano omogućava.
Radetov odnos prema lošim stvarima, dešavanjima i ljudima je prilično ravnodušan, kao da to prihvata da je tako, i to je to. S druge strane, sve ono vredno i iskričavo, a mnogi od nas koji su rođeni i živeli na prostorima bivše države pre 90-ih a i posle njih, čitajući knjigu zaista mogu otputovati u dane i prostore koje opisuje, a rado ih se svi sećamo.

Poimanje smisla života i pravih vrednosti Radeta Šerbedžije koje iznosi u knjizi, moglo bi biti i smernica za mnoge od nas, kako da se postavimo prema nekim stvarima, da bismo živeli u skadu sa sobom, ali ne uvek i sa svetom.
Posebno u poglavlju „Život“, u kojem kaže da sve više veruje da život nije „igra slučaja, da smo uvek za nešto predodređeni“. Kada objašnjava ko su glumci zapravo, šta umetnost jeste. Ne naslovne strane, pompezni naslovi, paparaco ili fotošopirane fotografije. Nešto sasvim, sasvim drugo.

A zašto do sada to nismo mogli saznati? Zato što nije pompezno, ne prodaje tiraž. Zato što je životno. Shvatam da to što nije kukao, molio, birao stranu ne znači da mu je bilo lako. Naprotiv, bilo je godina kada je živeo teže i neizvesnije nego mnogi od nas. Ali je to umeo da prihvati, imao je viziju, svoj put i svoj mikrokosmos.
Fascinirana sam saznanjem koliko nije prihvatao da ga loša osećanja ponesu. I koliko se nije plašio, što je kako se smatra neobičnim posebno za muškarce, da ispolji one najnežnije emocije i ogoli se pred čitaocem.

Šta sve možemo naučiti iz ove knjige, osim što ćemo upoznati i životni put i Radeta Šerbedžiju? Navešću samo deo: kako da reagujemo i ponašamo se pred zidom, koje bitke ima vajde voditi a od kojih je najbolje odustati, zašto su neki ljudi izuzetni a većina nas nije, ali i koliko ti ljudi jasno, za razliku od nas, vide da smo isti, i poštuju te sličnosti kao i razlike.

Ne znam tačno zašto, ali rekla bih da je naslov knjige „Do poslednjeg daha“, dvosmislen. Kao definicija na koji način živi, uvek i bez obzira na sve, ali i kao preporuka da i mi činimo isto, živimo punim plućima onako kako mi smatramo da je najbolje na nas, ma šta nam životne okolnosti govorile i ma kako se teškim to činilo.

Preporučila: Željka Zebić