Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Kad nema reči, nema ni emocija
ĆUTANJE (NI)JE ZLATO!
Kad nema reči, nema ni emocija ĆUTANJE (NI)JE ZLATO!

Kad nema reči, nema ni emocija
ĆUTANJE (NI)JE ZLATO!

Svaki put kad mi kažu da je zlatna ona reč koja ostane neizgovorena, dobijem poriv da progovorim na lakat!

Ne umem da ćutim, ne mogu, nisam kadra! I kad treba da iskuliram, ja ne umem. Moram da kažem, pa makar crkla. I koliko god puta da mi kažu da je ćutanje zlato mogu da dokažem da nije. Uopšte! 

I ne volim kada ljudi ćute, jer mi se u tom slučaju uopšte ne sviđaju. Uostalom kakvi su to ljudi koji svoj stav, emocije ili misli ne izgovaraju naglas? Ja ću da vam kažem – nikakvi! 

I ako se posvađaš i ako napraviš dramu, malo oćutiš… pa nastaviš da živiš. I da pričaš. I nije smak sveta ako se posvađaš. Bude strašno samo ako se zaćuti

ivana_kolumnaPostoje različite vrste ćutanja. Ima onog koje boli. Šta god da je bilo i kakva god bomba da je odjeknula, bolje je kad se priča. Makar se isvađali na krv i nož, pa da počnete iz početka ko ljudi. Ili da se dohvatite posle žučne rasprave, pa da imate seks ko ljudi. Ono kao seks pomirenja.  

Postoji i agresivno ćutanje. Ne verujete? To vam je ono kada od nekog očekujete osmeh ili pogled koji bi rekao da je sve ok, a taj gleda u stranu. I ćuti. I kaže, sve je u redu. Tad znate da ništa nije u redu. I da još dobar period vremena neće ni biti. 

Ima ćutanja koje to ne sme da bude. Kada su stvari ostale nedorečene, nejasne i neobjašnjene do kraja. Nema goreg stanja od neraščišćenog. Koliko god da je nešto strašno, manje je strašno kada se izgovori. Bar se razjasni gde je zapelo. Jer kad izađe iz čoveka, lakše će i da ode. A kad  ode, onda se i zaboravi.

Od ćutanja može i da se razboli. Duša najviše boli kada rečima ne daš da izađu napolje. Duša mora da jeca naglas. 

Najiskrenije, ja da ćutim, niti mogu, niti umem. Kod mene je sve ko na dlanu. Jasno ko sunce. Kad sam ljuta, kad sam zbunjena, kad sam vesela, to se jednostavno i vidi i čuje! 
Ćutim samo kad sam bespomoćna. Kada više nema ništa da se kaže. Tad obično sviramo kraj i ako smo ljudi pružimo ruku jedno drugom i zahvalimo na saradnji. 

I muškarci i žene ćute kada su jako povređeni ili kada ostanu bez teksta. Žene su u tom porivu agresivnije, spremnije da peckaju, leckaju, podsećaju nesrećnika da je kriv i da od oprosta nema ništa. Muškarci zaćute onda kada procene da bi tako trebalo, i zavisno od karaktera to ih drži izvestan vremenski period. 

Naposletku, kada nema reči, nema ni emocija. Bez grohotnog smeha, pogleda oči u oči, zadirkivanja, pa i rasprave, nema ni ljubavi. Samo da se ne zaćuti. Ljubav ne voli tišinu.

Tekst: Ivana Đorđević