Ploče smo poklanjali i voleli da dobijamo za rođendane. Za pojedina izdanja, čekali smo u redovima ispred prodavnica izdavača, a naravno i “Jugotonovih”. Nisu se kupovale često, bile su dragocene i važne, radovali smo se svakom vinilu, novoj ploči.
U okviru izložbe povremeno se organizuju tribine. Mi smo bili na jednoj pod nazivom “Muzika i politika u SFRJ”. Jer, iako toga tada nismo bili svesni, muzika je bila i jeste povezana sa svim drugim oblastima života. Kao kritičar sistema, vizija budućnosti, osvrt na prošlost, odraz naših stavova i načina življenja, naših potreba, istina i zabluda. Politika se mešala u muziku, direktnom ili prekrivenom cenzurom, a i muzika se mešala u politiku. Pratila ukus publike ili ga stvarala. Bila je moćna jer je to što smo slušali objašnjavalo i ko jesmo, šta volimo, mislimo, kome se priklanjamo i pripadamo.
Zato nije slučajno da, pored prizivanja sećanja na gramofonske ploče, na ovoj izložbi možemo da probudimo i razmišljanje o tome o čemu smo maštali, kakve smo izbore u životu pravili, šta smo želeli i šta dobili, svako od nas pojedinačno. Da se upitamo gde je nestao onaj momak spreman da rizikuje, ona devojka koja je volela sebe i bila samostalna, recimo.
Pre Beograda, bila je postavljena tokom jeseni 2014. godine i u Zagrebu. Autori ove neobične i veličanstvene postavke su Sanja Bahrah Krištofić, Marijo Krištofić i Željko Staklarević.