Naslovna / Kolumne / Dr Tatjana Mrkić / Dr Tatjana Mrkić
Moj aršin, moja sreća
Dr Tatjana Mrkić Moj aršin, moja sreća

Dr Tatjana Mrkić
Moj aršin, moja sreća

Neki smatraju da umem sebi da ugodim i šeretski kažu da će u drugom životu živeti kao ja sada, a sada moraju svega „lepog“ da se odriču. Njima je neko iz njihovog okruženja   nametnuo novac kao visoku vrednost i  „zacrtao“ šta treba da ostvare, a čini mi se da oni toga nisu ni svesni. Iako nisu srećni i rade posao koji ih ne ispunjava,  čvrsto veruju da moraju dosta toga da se odreknu do penzije, ne obraćajući pažnju „na sitnice koje život znače“. Kao nadoknadiće sve što godinama žele da urade i „proživeće“ kada dođe penzija i obezbede potomke. Mislim ja, dugačak im je brate, taj grejs period za uživanje u životu. Još kažu i da nije važno to šta je njima važno i šta ih čini srećnim, već  rade „ ono što treba“ da rade. Smatraju da nije prihvatljivo ako živiš po svojim aršinima i ako si SREĆAN, to se kotira kao neki vid samoživosti.

Ne smatram sebe samoživom osobom. Volim da pomognem i to činim od srca, važni su mi ljudi i trudim se da nikoga ne po(u)vredim. Moj kompjuter u glavi me obično probudi oko 5 ujutru i kao sa ekrana mi izlazi tekst šta sam rekla i uradila pa se često preispitujem da li sam bila prema svima korektna, čak i ako se na primer nisam osmehnula poznaniku, da ne pomisli slučajno, da sam nešto ljuta na njega. Sav taj tekst i sliku mi preplavi neka emocija i osećaj u stomaku. Kada smo kod osećaja u stomaku, često me dobronamerno savetuju da neke projekte tj. znanje doziram iz krajnje praktičnih, komercijalnih razloga. Kapiram da je tržišno ok, ali  na tu pomiso me „grize savest“. Naučila sam do sada da ću se dobro osećati samo u slučaju kada poslušam svoj osećaj u stomaku, moj drugi mozak.

Mnogo mi znači OSMEH i da se ja pitam uvela bih ga kao obavezan DRES KOD, dok svi ne steknu naviku da budu zahvalni svakog trenutka što su živi i imaju mogućnost izbora. To što ugađam sebi, nikoga ne remeti, već mene čini boljom i srećnijom. Zato, na primer, ritual prve kafe u svetloj dnevnoj sobi ili terasi s pogledom na plavi i snažni Dunav, dobro čuvam samo za sebe i meni posebno važne ljude, ne poklanjam taj poseban trenutak tek bilo kome. Striktno radno vreme me inhibira. Teško mi je čak i da pišem tu (za mene uglavnom) strašnu reč. Izabrala sam radno vreme bez te striktnosti i to ima svoju cenu. Iako deluje oprečno, to traži još veću odgovornost. Volim život i veselim mu se. Biram događaje na koje ću potrošiti VREME, taj najdeficitarniji resurs, biram s kim ću popiti času vina uveče. Kvalitetno vino traži kvalitetno društvo, a nekada sam ja sama sebi najbolje društvo. Loša vina ne pijem, a kao apsolutna vladarka svoga vremena, od kada sam zavolela sebe, loše  (toksično) društvo sam potpuno izbacila, nemam vremena.