Naslovna / Važno mi je / Porodične priče / Deca Bušmani
MALI GOSPODARI PUSTINJE
Deca Bušmani MALI GOSPODARI PUSTINJE

Deca Bušmani
MALI GOSPODARI PUSTINJE

Mnogi putopisci primetili su da Bušmani nikada ne kažnjavaju decu niti podižu glas na njih, ali da se deca, uprkos tome, vroma lepo ponašaju
 
Bušmani ili narod San, kako sami sebe nazivaju, su drevno društvo lovaca i sakupljača iz Južne Afike. Njihov dom je u nepreglednim prostranstvima pustinje Kalahari. Savremeni genetičari smatraju da oni predstavljaju jednu od najstarijih preživelih genetskih loza čovečanstva. Njihov nomadski način života koji je u potpunosti podređen borbi za opstanak u negostoljubivim pustinjskim predelima, ogleda se i u njihovom odnosu prema svome potomstvu.

Individualizam je cenjena osobina. Bušmani obožavaju svoju decu i unuke, pa dečje zdravlje i želje stavljaju na prvo mesto. Deca se cene zato što život čine ispunjenijim i srećnijim. Mali Bušmani učestvuju u svemu što zajednica radi, i od njih se ništa ne krije. Odrasli ih vaspitavaju na način koji podstiče individualizam, izuzetno cenjenu osobinu u bušmanskom društvu. Siročad svojih nastradalih suplemenika rado usvajaju, a svako rođenje proslavljaju kao najsrećniji događaj.
Bušmansko društvo je egalitarističko, bez poglavica i institucija, i jedini odnos autoriteta jeste odnos roditelja prema detetu. Međutim, dužnosti roditelja smatraju se važnijim nego njegova prava.
Mnogi putopisci primetili su da Bušmani nikada ne kažnjavaju decu niti podižu glas na njih, ali da se deca, uprkos tome, vroma lepo ponašaju.

Porođaj bez jauka. Mada toliko vole decu da im ugađaju čak i više nego mi, Bušmani su u isto vreme prinuđeni i da misle na svoj opstanak. Zbog svog nomadskog načina života oni smatraju da je neophodna razlika između dva deteta oko četiri godine, jer majka ne može sa sobom na stalna putovanja da nosi više od jednog deteta, niti joj oskudna ishrana dozvoljava da doji dvoje dece.
Zbog kasnog početka plodnosti, velikih razmaka između trudnoća, kao i kratkog životnog veka, bušmanke obično na svet donesu ukupno 3 ili 4 deteta. Po pravilu se porađaju u samoći, negde izvan logora. Žena neće nikoga obavestiti gde ide, niti zamoliti za pomoć saplemenike, jer je to nepisani zakon od koga su izuzete samo prvorotke, kojima obično pomaže majka. Naravno, ako je porođaj vrlo težak, porodilja se može obratiti za pomoć drugim ženama. Iako porodilja može biti skrivena u žbunju samo par desetina metara od logora, ostali je neće čuti kako se porađa, jer žena ne sme tokom ovog čina da pusti glasa. Radije će se ugristi za ruku ili pustiti da joj teku suze, nego što će zakukati zbog porođajnih bolova. Porodilje koje pokažu strah ili patnju, prema verovanju, ugrožavaju sebe i dete.

Mistična povezanost sa prirodom. Po rođenju prvog deteta, u nekim krajevima muž mora da ubije antilopu, od koje će meso dobiti porodiljini roditelji, a koža će biti uštavljena i data majci kako bi od nje napravila nosiljku za bebu.
Momenat rođenja je veoma važan i za dete i za majku, jer tada dete stiče jednu vrstu moći, nad kojom ono nema kontrolu, ali koju može kasnije da koristi. Ta natprirodna moć će ga pratiti celog života, i ona zapravo predstavlja vrstu sudbinske i mistične povezanosti deteta sa pojavama koje ga okružuju – sa atmosferskim pojavama, sa rađanjem, sa antilopom, sa smrću. Ta moć upravljanja pojavama, koja zavisi od okolnosti pod kojim je dete došlo na svet, naziva se n!ow (! je oznaka za kliktavi glas). Postoje dve vrste ove sile – jedna je kišna i hladna, druga topla i suva. Osoba koja ima vlažni n!ow može vreme učiniti hladnim i kišnim ako ubaci pramen svoje kose ili mokri u vatru. Osoba sa suvim n!ow istim postupcima može zaustaviti oluju ili hladnoću.

Tradicija kao škola. Deca Bušmani odrastaju uz nadzor svih starijih članova familije, i veoma rano se uključuju u život zajednice, pomažući onoliko koliko mogu prema svome uzrastu. Starija deca čuvaju mlađu braću i sestre i prate odrasle u lovu, najpre samo posmatrajući a kasnije pripremajući otrovne strele i koplja. Manja deca usvajaju norme i vrednosti svoga društva slušajući tradicionalne priče i igrajući igre koje predstavljaju imitaciju života odraslih. Ipak, zbog surovosti prirodne sredine, deca su pod nadzorom odraslih dok ne porastu i ne postanu dovoljno snažna i sposobna da bi mogla da se snađu sama i da nose zalihe vode.

Razmena darova. Bušmani veoma polažu na društvene vrednosti poput zajedništva i darežljivosti. Lovci i sakupljači često imaju pravilo da onaj ko donese hranu u logor mora da je podeli sa svakim ko zatraži. To obezbeđuje da neće biti manjka hrane jer ako su svi sebični, većina će veći deo vremena biti gladna. Roditelji se trude da deci od malih nogu usade sklonost ka deljenju i darovanju, kroz običaj poznat kao “razmena darova”. Deca se uče da strogo poštuju pravila i norme i izbegavaju svaki oblik svađa i sukoba. U svrhu sprečavanja nasilja, bušmansko društvo odlikuje se čitavim nizom društvenih mehanizama, počev od intervenisanja članova familije dve zavađene strane, do obraćanja istaknutim članovima zajednice. U tako malim društvima koja su na stalnoj ivici opstanka usled surovosti prirode, mir i sloga su jedina brana protiv propasti.
Mnogi od opisanih običaja ovog neobičnog naroda danas prelaze u istoriju. Zbog jakog pritiska država u kojima su Bušmani nastanjeni, veliki broj njih je oteran sa svojih lovišta, a i preostali Bušmani u divljini danas su prinuđeni da napuste svoju teritoriju i hiljadugodišnji način života u harmoniji sa prirodom.

Tekst: Jovana Papan
Izvor: www.detinjarije.com