Francuski pisac Gijom Muso omiljen je u celom svetu, pa i kod nas. Način na koji piše, temeljan pristup temama kojima se bavi, dobra tehnika kojom koristi činjenice i na njima gradi radnju koristeći maštu u savršenoj meri, privlače ljubitelje knjiga širom sveta.
I ova knjiga „Stan u Parizu“ o kojoj su krenule pozitivne kritike posle samo par dana kako je objavljena u Francuskoj, u kojoj je najčitanija u prošloj godini, i kod nas je u prvom tiražu „planula“. S razlogom. Drugačija od ostalih, donosi osveženje, a opet, u stilu je njegovih prethodnih knjiga.
Taj stan u Parizu je zapravo nekadašnji atelje svetski poznatog umetnika, koji je godinu ranije preminuo. Njega unajmljuju, greškom, istovremeno njih dvoje: policajka Madlin koja želi da napravi predah u životu i reši neke lične dileme, i pisac i mizantrop Gaspar, čija je namera da se, kao što je i ranije radio, osami na par nedelja i napiše novi pozorišni komad.
Ali, ni jedno ni drugo ne ostvare ono zbog čega su doputovali u Pariz i smestili se u taj stan. Koji je zapravo samo mesto susreta i manjeg dela radnji. Mesto koje menja njihove životne puteve, činjenicom da je pripadao umetniku Šonu Lorencu, iza kojeg je ostalo pregršt tajni i nerešenih situacija.
I krećemo u avanturu sa elementima laganih krimi romana, putujemo po svetu, vraćamo se u Pariz i na kraju dolazimo do potpuno neočekivanog, a tako životnog, srećnog završetka.
Gijom piše izuzetno slikovato, pa vam se čini da gledate odlično kolorisan film, ma i kao da učestvujete u njemu, treperite, umirujete se, razmišljate, preznojavate se od silnih iznenađenja i totalno neočekivanih obrta.
Svaka stranica knjige je vrlo uzbudljiva i nema šanse da vam misli odlutaju. U ovoj knjizi jednostavno uživate potpuno i putujete u neki drugi svet.
A u tom svetu, pored praćenja osnovne radnje, upoznajemo i suštinu njega i nje, pisca i policajke, njihove tako tipične, ljudske nedoumice, strahove, nadanja. Njihove navike koje menjaju, a time i njihovi životi kreću u sasvim drugom pravcu. Kada umesto onoga što su od sebe očekivali da bi bili uklopljeni u kalupe, biraju ono što ih čini celim i srećnim.
Nikada ne znamo gde nas sreća čeka. Ali kada se prepustimo životu, veće su šanse da je pronađemo. A obično nije tamo gde većina misli da jeste, već gde naša duša oseća da je.
To se na stranicama ovog romana dešava i ovim dvema usamljenim i nemirnim dušama, Gasparu i Madlen, oni raščišćavaju svoje dileme, duhove prošlosti koji ih proganjaju i blokiraju da budu srećni i ispunjeni.
Njih dvoje lome veze sa sopstvenim prošlostima i započinju život kakav nikada nisu očekivali, ali ispunjen emocijama za kojima su vapili. A da to nisu znali. Međutim, u nizu neočekivanih situacija, kada nema vremena za razmišljanje i vaganje, već brze odluke, oni biraju ono što je za njih najbolje. A potpuno je neočekivano.
Roman „Stan u Parizu“ je savršen za vikend opuštanje, jedan od onih koji se pamte i osećamo radost što smo ih pročitali.