Naslovna / Dobre priče / Biljana Trifunović
Ne propustite svoje kočije sreće
Biljana Trifunović Ne propustite svoje kočije sreće

Biljana Trifunović
Ne propustite svoje kočije sreće

Novac jeste važan, ali ako pokrećete svoj biznis, onda sa sigurnošću tvrdim da sopstveni posao ni slučajno ne može uspešno da se vodi i razvija ako nema ljubavi prema takvom poslu, ako u njemu ne nalazite zadovoljstvo, napisala je u svojoj prvoj knjizi „Preduzetništvo – moj izbor“, naša sagovornica, Biljana Trifunović, diplomirani ekonomista, sa bogatom biografijom iz oblasti realne ekonomije, suvlasnik i direktor firme IFA – Internacional Financial Agency.

Sastale smo se na njenom terenu, u porodičnoj zgradi gde Biljanina porodica od 1963. godine ima, ne samo privatnu, već i poslovnu adresu. Ništa čudno što je naša sagovornica danas jedan od najcenjenijih predavača i stručnjaka, posebno kada je u pitanju preduzetništvo, jer odrastala je u takvom okruženju, a veoma rano postala i sama deo porodičnog posla.

– Kao vrlo mlada sam od svoje bake čula da kočije sreće jednom godišnje (ili ređe) staju ispred naših  vrata, i onda se ili ukrcaš ili ostaješ tu gde jesi. Učena sam od malena da prilike treba hvatati u letu i ne propuštati ih. To sam kasnije prenosila i na sina. Ali, to je i moja priroda, da donosim brzo odluke i ne bojim se izazova, jer ne možemo da čekamo da se sve kockice slože kako bismo bili spremni za akciju.

Vi ste veoma mladi ušli u očevo poslovno okruženje? Koliko je to što je on bio preduzetnik uticalo na vašu hrabrost u poslu?

– Mnogo, naravno. Rasla sam u tom okruženju, sa tatinim poslom, njegovim radnicima i učenicima koji su bili deo naše porodice. Moj tata Nikola je išao na njihove roditeljske, slavili smo njihove mature, proslavljali njihove odlaske u vojsku, mnogima je bio i kum. Rasla sam gledajući kako se on prema njima ponaša, i kako sve to funkcioniše.

Moj otac se bavio građevinskom stolarijom i u to vreme radio sa velikim firmama a mene je, kad nisam u školi, već sa četrnaest godina počeo da vodi na poslovne sastanke, da nešto zapisujem. Zatim je sa čovekom koji je njegovoj firmi vodio poslovne knjige dogovorio da me uči knjigovodstvu, tako da sam svake nedelje za sve četiri godine u srednjoj školi imala “dodatno obrazovanje”. A kad sam završila srednju i upisala fakultet odmah mi je otvorio radnju za knjigovodstvo kao dopunsku delatnost. Tada je sistem bio uređeniji i to je meni stvorilo drugačije “kodove” u glavi, tako da mi to danas često nedostaje.

Imate brata, a vama je pripao zadatak da nastavite stazama preduzetništva. To nije uobičajeno u Srbiji?

Brat nije imao tu poslovnu žicu i to je jednostavno bilo tako. I kad sam se udala i muž i ja počeli da radimo ozbiljnije poslove, tata mi je uvek govorio: “Grizi” do pola kuće, ne diraj bratov deo, budi odgovorna samo za ono što je tvoje.

Ipak, neko vreme ste proveli kao novinar u Privrednom pregledu?

Želela sam da budem novinar i neko vreme sam radila u Privrednom pregledu ali sam i dalje imala svoju  dopunsku delatnost. Pre izvesnog vremena, kada je sniman film o ženama preduzetnicima, podsetili su me na nešto što sam potpuno zaboravila a na šta bi trebalo da budem zaista ponosna. Devedesetih godina sam dobila iznenadni poziv da odradim prvu privatizaciju i prvo strano ulaganje u bivšoj Jugoslaviji. Dva meseca pre toga je tek bio donet Zakon o privatizaciji ali niko nije umeo da ga sprovede. Nisam imala pojma u šta se upuštam, ali sam uradila, i taj sistem i dan-danas funkcioniše.

To mi je bio prvi veliki uspeh.