Naslovna / Dobre priče / Ana Bokun
KATRIGICE KAO ESENCIJA DOBRIH VIBRACIJA
Ana Bokun KATRIGICE KAO ESENCIJA DOBRIH VIBRACIJA

Ana Bokun
KATRIGICE KAO ESENCIJA DOBRIH VIBRACIJA

Kažu da je u drugoj polovini 20. veka bila jedna od najlepših devojaka u Splitu. Lepa, skromna i pametna. Vredna i nasmejana studentkinja. Nije čudo što je privukla pažnju tada mladog profesora psihijatrije, kasnije izuzetnog stručnjaka sa ovih prostora, akademika dr Petra Bokuna

Gospođa Ana Bokun svojim življenjem do tog susreta i nakon njega, odličan je sagovornik za „Antistres vodič“.
I ne samo sagovornik, već inspiracija. Razgovaramo u atmosferi mira, opuštenosti i dobrih vibracija. Pričamo o vremenima kada je radila u struci u Splitu, o dolasku u Beograd, onih neprijatnih devedesetih. Povod su njeni radovi, obrađene i oslikane stolice za decu, mala umetnička dela proistekla iz slobodnog vremena s jedne, i talenta s druge strane. Što više razgovaramo, shvatam da je tema razgovora mogla biti i ljubav i zajednica jedne Ane, koja se kada je imala 21 godinu, udala za jednog Petra, i s njim provela 36 ispunjenih godina, sve do njegove smrti. Kako to da ne poznajemo Anu kao UMETNIČKU DUŠU i stvaraoca decenijama?
– Oduvek sam volela da stvaram. Posle osnovne škole završila sam kurs za šivenje, i uživala u šivenju odeće za sestru, drugarice, sebe. Da, strašno sam volela da krojim, crtam, mada najviše – da radim sa drvetom. Umetnost je uvek bila neka moja TIHA PATNJA. Ipak, poslušala sam roditelje i završila gimnaziju i Pravni fakultet. Bila sam svesna da oni žele najbolje za mene, pa im se nisam odupirala.

sl1_Ana Bokun

Glavni Anin saradnik je talentovana unuka Dorotea

Nameštaj je dobio novi život. Udala se za dr Petra Bokuna, rodila sina Zlatka a zatim i ćerku Pejanu, radila… zvuči tipično, ali nije. U svakoj njenoj rečenici osećam koliko je živela ispunjeno i srećno, koliko je bila okružena ljubavlju i poštovanjem, podrškom i razumevanjem. Kako se vratila svojoj ljubavi, stvaranju i slikanju na drvetu?
– Prvi moj ozbiljniji rad je bio u staroj kući mog svekra u Banatu, pre više od dve decenije. Kuća je bila stara, sa zapuštenom drvenarijom. Poskidala sam sve prozore i vrata, ostrugala, ofarbala. I moj suprug je voleo da farba, ali kako nije imao strpljenja da skida staru boju, odlučila sam da uradim sve sama. Sa velikim ZADOVOJSTVOM. Tog jednog leta, ispod oraha u dvorištu, stavila sam stari sto i krenula, od prozora i vrata do divnih starih kredenaca i ormara. Sve sam sama uradila, bez pomoći stolara. Bilo je divno videti kako nameštaj koji je bio skoro za bacanje, dobija novi život.